Dok je Ipsosovo istraživanje uoči ovogodišnjeg Svjetskog nogometnog prvenstva pokazalo da je u Hrvatskoj široko rasprostranjen interes za nogomet, podaci najnovijeg Eurobarometra pokazuju da 43 posto građana Hrvatske nikada ne vježba, piše sociolog Ivan Burić u članku objavljenom na stručnom portalu Sociologija.hr.
Po rezultatima prve studije, gotovo svaki drugi građanin Hrvatske (45 posto) u dobi od 16 do 64 godine prati nogomet u medijima, od toga 58 posto muškaraca i 29 posto žena. Interes je gotovo podjednak u svim dobnim i obrazovnim skupinama te u svim regijama.
Ovom podatku idu u prilog i drugi pokazatelji. Četvrtfinalnu utakmicu Hrvatske i Rusije na Svjetskom prvenstvu 2018. godine u Hrvatskoj je, prema podacima HRT-a, gledalo gotovo dva milijuna gledatelja.
Prema posljednjem valu Programa međunarodnog društvenog istraživanja (ISSP) čak 67,2 posto građana Hrvatske vrlo je ponosno na sportska postignuća svoje zemlje, što Hrvatsku svrstava na drugo mjesto među 29 analiziranih zemalja, odmah iza Slovenije. Ako se tome pribroje oni koji su donekle ponosni (23,8 posto), ukupno je 91 posto građana ponosno na sportske uspjehe Hrvatske.
Takvi podaci lako navode na zaključak da su Hrvati sportska nacija. No, izgleda da pratiti sport i baviti se sportom nisu ista stvar. Na to prilično zorno upućuju podaci najnovijeg Eurobarometra, napominje Sociologija.hr.
Muškarci u Hrvatskoj posebno neaktivni: 45 posto ih nikada ne vježba
Na pitanje koliko često vježbaju ili se bave sportom, pri čemu se pod vježbanjem podrazumijeva svaki oblik tjelesne aktivnosti u nekom sportskom kontekstu, uključujući plivanje, brzo hodanje ili trčanje u parku, 43 posto građana Hrvatske starijih od 14 godina odgovorilo je da to nikada ne čini.
To je nešto viši postotak od onog svojstvenog čitavoj EU (39 posto). S druge strane, nekoliko puta tjedno sportom se bavi 24 posto ispitanih Hrvata, što je znatno manje od europske razine (38 posto).
Nažalost, indikativan je i smjer promjene, upozorava Burić. U odnosu na 2022. udio onih koji nikad ne vježbaju u EU-u smanjio se za šest postotnih bodova, dok je u Hrvatskoj porastao za tri boda.
No, posebice je začuđujuće da razlika između Hrvatske i EU gotovo u potpunosti potiče iz neaktivnosti muškaraca. Naime, u Hrvatskoj nikad ne vježba 45 posto muškaraca, dok je taj postotak na razini EU iznosi 36 posto. S druge strane udio hrvatskih i europskih žena koje vježbaju je identičan – 41 posto.
Razlike su osobito izražene kod muškaraca u dobi od 35 do 44 godine (48 posto Hrvatska naspram 29 posto EU), u dobi od 55 do 64 godine (66 posto Hrvatska naspram 46 posto EU) i u dobi od 65 do 74 godine (69 posto Hrvatska naspram 53 posto EU).
Hrvati vježbaju kod kuće, Europljani u parku
Razlike postoje i u pogledu mjesta na kojem se građani bave tjelesnom aktivnošću. Polovica sportski aktivnih građana Hrvatske (50 posto) navodi da tjelesnu aktivnost obavlja kod kuće, u usporedbi s trećinom (33 posto) na razini EU-a.
S druge strane, u parku ili općenito na otvorenom u puno većem broju vježbaju građani EU (47 posto u odnosu na 31 posto građana Hrvatske).
Motivi za bavljenje tjelesnom aktivnošću u Hrvatskoj i EU-u uglavnom su slični, no pojedine razlike su upečatljive.
Najveća se odnosi na zabavu: samo 12 posto aktivnih građana Hrvatske vježba ili se bavi sportom radi zabave, u usporedbi s 23 posto u EU-u. Slijedi opuštanje (30 posto naspram 39 posto), a nešto rjeđe nego u EU-u kao motivi se navode i poboljšanje ili održavanje tjelesnog zdravlja (38 posto naspram 44 posto), odlazak s jednog mjesta na drugo (24 posto naspram 30 posto) te suzbijanje učinaka starenja (15 posto naspram 20 posto).
Nemam vremena, skupo je, loša je infrastruktura, ne zanima me…
Instrumentalni motivi, poput poboljšanja tjelesne izvedbe, izgleda ili druženja, zastupljeni su podjednako. Razlika se ponajprije očituje u hedonističkoj i rekreativnoj dimenziji: građanima Hrvatske tjelesna aktivnost rjeđe je izvor užitka i opuštanja nego što je to slučaj u prosjeku EU-a.
Kao glavnu prepreku redovitijem vježbanju građani Hrvatske, kao i ostali Europljani, najčešće navode nedostatak vremena (34 posto, EU 37 posto), a jednak je i udio onih kojima je sport preskup (12 posto).
Najizraženija razlika odnosi se na infrastrukturu: 17 posto građana Hrvatske navodi da u blizini mjesta stanovanja nema prikladne i dostupne sportske infrastrukture, što je gotovo dva i pol puta više nego u EU-u (7 posto).
Kao razloge nebavljenja sportom, građani Hrvatske također u većem broju navode nedostatak motivacije ili interesa (32 posto naspram 26 posto EU), strah od ozljeda (12 posto naspram 7 posto EU) te nedostatak prilika za vježbanje s osobama istog spola ili dobi (10 posto naspram 5 posto EU).
Naposljetku, tek šest posto građana Hrvatske spontano navodi da se već redovito bavi sportom, u usporedbi s 14 posto u EU-u, što je u skladu s nalazima o učestalosti vježbanja.
Nacija navijača, a ne rekreativaca
Podaci Eurobarometra ne potvrđuju raširenu predodžbu o Hrvatima kao sportskoj naciji, barem ako se pod tim podrazumijeva sport kao praksa.
Građani Hrvatske vježbaju rjeđe od prosječnog građanina EU-a, a udio onih koji nikad ne vježbaju u Hrvatskoj raste dok se u EU-u smanjuje. Kada su aktivni, građani Hrvatske to češće čine kod kuće nego na otvorenom, a tjelesna aktivnost im je rjeđe izvor zabave i opuštanja.
Izgleda da je sport u Hrvatskoj, posebice nogomet, prvenstveno simbolički i identitetski resurs.
On okuplja ljude pred ekranima i na trgovima, izvor je kolektivnog ponosa i trenutaka zajedničkog ushita, ali taj se zanos u kud i kamo manjoj mjeri pretače i u pojedinačnu tjelesnu aktivnost. Drugim riječima, Hrvati su ponajprije nacija navijača, a manje nacija rekreativaca, zaključuje Burić u članku na portalu Sociologija.hr.
