U istraživanju je sudjelovalo 46 djece u dobi od sedam do deset godina koja su bila dio dugoročne studije BrainChild, koja ispituje rizik od dijabetesa i pretilosti.
Sva su djeca na početku studije imala zdravu težinu.
Istraživači su snimili magnetsku rezonancu dječjih mozgova dok su gledali slike privlačne hrane, uključujući kekse i pomfrit.
Također su prikupljali podatke o njihovoj prehrani, indeksu tjelesne mase, postotku tjelesne masti i opsegu struka.
Nakon godinu dana, istraživači su ponovno izmjerili BMI djece, postotak tjelesne masti i opseg struka.
Rezultati su pokazali da su djeca koja su jela više ultraprerađene hrane imala jaču aktivnost u dorzalnom striatumu, području mozga povezanom s nagradom i motivacijom, prilikom gledanja slika hrane.
Veća aktivnost u ovom području također je bila povezana s povećanjem BMI-a i postotka tjelesne masti tijekom sljedeće godine.
Istraživači su također otkrili da je uzimanje u obzir razlika u reakcijama mozga na slike hrane smanjilo vezu između konzumacije ultraprerađene hrane i BMI-a za 31 posto.
Veza s postotkom tjelesne masti smanjila se za 44 posto.
Rezultati istraživanja sugeriraju da bi reakcija mozga na hranu mogla djelomično objasniti vezu između konzumacije ultraprerađene hrane i debljanja.
Studija ne može dokazati da ultraprerađena hrana izravno uzrokuje promjene u moždanoj aktivnosti ili dovodi do dobivanja na tjelesnoj težini, jer su u njoj promatrani samo postojeći obrasci.
Kako bi detaljnije istražili tu povezanost, istraživači planiraju provesti intervencijsku studiju u kojoj će djecu koja redovito konzumiraju ultraprerađenu hranu potaknuti da prijeđu na manje prerađenu hranu.
Istraživači bi potom provjerili mijenjaju li se reakcije njihova mozga na slike hrane te jesu li te promjene povezane s manjim porastom tjelesne težine tijekom vremena.
