Premda se u javnosti najčešće doživljava kao operacija kojom se mijenja oblik i veličina nosa iz estetskih razloga, zahvat može imati i važnu medicinsku ulogu, primjerice u poboljšanju disanja ili korekciji nakon ozljeda. No, unatoč popularnosti, sve češće se govori o njezinim tamnim stranama – komplikacijama i rastu broja revizijskih operacija, odnosno ponovnih zahvata nakon nezadovoljavajućih rezultata.
”Prema dostupnim podacima, u 2023. godini u svijetu je izvedeno više od 1,1 milijun operacija nosa, što je porast od 20 posto u odnosu na prethodnu godinu. To je dramatičan skok“, rekao je doc. dr. sc. prim. Marko Velimir Grgić, otorinolaringolog i plastični kirurg glave i vrata, na predavanju i Okruglom stolu ”Izazovi i opasnosti estetske kirurgije nosa: Vidljive i nevidljive posljedice“, održanom u Centru kulture Ribnjak u Zagrebu.
U Hrvatskoj ne postoje precizne statistike jer se znatan broj zahvata obavlja u privatnim klinikama, no Grgić procjenjuje da se godišnje izvede više od tisuću rinoplastika. U javnom zdravstvu, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) estetske operacije nosa pokriva do 18. godine, osobito kada je riječ o izraženim deformacijama ili funkcionalnim tegobama. Kod odraslih je, međutim, riječ o zahvatu koji pacijenti u cijelosti plaćaju sami. Cijene u privatnim klinikama kreću se od oko 3500 eura, a mogu dosegnuti i 5000 eura, što zahvat čini jednim od najskupljih estetskih zahvata u Hrvatskoj.
Redukcija kao pravilo – i njezina cijena
Grgić upozorava da je najveći problem porast broja revizijskih operacija. ”Ono što me više zabrinjava od samog porasta broja zahvata, porast je udjela revizijskih zahvata – ponovnih operacija zbog nezadovoljstva estetikom ili, još češće, zbog funkcionalnih tegoba“, naglasio je.
Više od 95 posto primarnih rinoplastika redukcijskog je tipa – uklanja se dio kosti i hrskavica kako bi nos bio manji, skladniji i bliži zapadnjačkom idealu ljepote. ”Nakon takvog zahvata nos je strukturno slabiji – ne može biti čvršći nego prije. Zato u revizijama u više od 80 posto slučajeva moramo raditi suprotno: povećavamo nos i vraćamo potporne elemente, najčešće autolognom hrskavicom iz uha ili rebra“, pojasnio je.
Riječ je o dodatnim operacijama koje same po sebi nose rizik i za pacijenta i za kirurga. ”To nije trivijalno. Koliko god kirurg bio iskusan i nježan, svako uzimanje hrskavice dodatna je mutilacija“, upozorio je Grgić.
Prema podacima iz literature, revizije dosežu i do 15 posto svih slučajeva. ”To je broj koji bi u bilo kojoj drugoj kirurgiji bio alarmantan“, rekao je. U KBC-u Sestre milosrdnice, gdje radi, u pojedinim se godinama i do 20 posto svih operacija nosa odnosilo na revizije učinjenih zahvata. No, dodaje, stvarno nezadovoljstvo vjerojatno je i veće jer se mnogi pacijenti, iako nezadovoljni, ne vraćaju na novi zahvat – ili im smetnje nisu toliko izražene, ili su izgubili povjerenje, ili pak shvaćaju da druga operacija neće donijeti željeni rezultat.
Nevidljive posljedice: kada ‘prohodan’ nos ne diše
Poseban problem predstavljaju slučajevi u kojima je operacija tehnički uspješna, nos prohodan, a pacijent i dalje osjeća da ne može disati. ”Ponekad dolazi do oštećenja sluznice i receptora, pa pacijent i s anatomski otvorenim nosom ima subjektivan osjećaj otežanog disanja. U ekstremnim slučajevima to prerasta u tzv. sindrom praznog nosa: šupljine su velike, ali funkcionalno siromašne. To je stanje koje je gotovo nemoguće popraviti“, naglašava Grgić.
Uz funkcionalne probleme, komplikacije uključuju krvarenja, infekcije pa i teže ishode poput sepse. ”Važno je istaknuti da svaka operacija ostavlja ožiljak. Ožiljno tkivo drugačije je kvalitete, drukčije reagira na starenje, a i ponaša se nepredvidivo. Ljudi često žele operacijom ‘pomladiti’ lice, ali tkivo nakon zahvata ne postaje mlađe – postaje izmijenjeno“, upozorava Grgić.
Psihologija odluke: tijelo i slika o sebi
Da odluka o rinoplastici nije samo medicinski čin, nego i duboko psihološki proces, naglasio je psihijatar i psihoterapeut dr. Hrvoje Handl. ”Body dysmorphia – poremećaj doživljaja vlastitog izgleda – ne može se prepoznati u jednom kratkom psihijatrijskom pregledu. Često je potrebno više susreta s psihoterapeutom. A baš kod operacija na licu, a osobito nosa, nužno je procijeniti emocionalnu zrelost pacijenta“, rekao je.
Handl ističe da promjena izgleda ne jamči automatski osobnu sreću. ”Ako je problem u slici o sebi, tehnički savršen nos neće pomoći. Operacija može kratkoročno ublažiti nelagodu, ali uzrok ostaje i nezadovoljstvo se vraća, ponekad i jače”. Smatra da bi obavezna psihološka procjena trebala biti dio predoperativne procedure, posebno za mlađe pacijente koji još nisu do kraja izgradili identitet.
Društvo i tržište: digitalna tržnica ljepote
Na širu društvenu dimenziju estetskih zahvata upozorio je ravnatelj Instituta za društvena istraživanja dr. sc. Boris Jokić. ”Društveni pojam ljepote sve je uniformniji. U digitalnom dobu mladi se uspoređuju s filtriranim, nedostižnim idealima. Kada je jaz između stvarnog i nametnutog prevelik, raste nezadovoljstvo sobom i potražnja za estetskim korekcijama“, naglasio je.
Iako priznaje da estetska kirurgija u određenim slučajevima može imati iznimno pozitivan učinak, osobito nakon trauma ili izraženih deformiteta, Jokić upozorava na opasnost kada tržište proizvodi potražnju. ”Tada imamo privatnu dobit i javni trošak, jer komplikacije i revizije često završavaju u javnom zdravstvu. To je ne samo medicinsko i etičko, nego i društveno pitanje“, naglasio je.
Sive zone sustava i etička pitanja
U Hrvatskoj je granica između estetskih i funkcionalnih operacija ponekad teško razlučiva. Iako HZZO službeno pokriva estetske zahvate do 18. godine, u praksi se brojni zahvati odobravaju i kod odraslih kada postoji funkcionalna indikacija. ”Vrlo je teško odvojiti gdje prestaje medicinska potreba, a počinje čista estetika. Upravo tu je važna profesionalna etika“, rekao je Grgić.
Sugovornici su se složili da je problematično agresivno reklamiranje estetskih zahvata. ”Medicinski zahvat ne može biti reklamiran kao akcijski popust. To je poziv na operaciju koja nosi rizik. Struka mora prepoznati tu granicu“, upozorio je Grgić.
Dodao je i da on osobno kao sudski vještak svjedoči rastu broja parnica povezanih s estetskim zahvatima. ”Mnogi slučajevi nikada ne dođu do suda jer ljude pokušavam odvratiti od iscrpljujućih postupaka. No već i ta činjenica govori o razini nezadovoljstva koja ne ulazi u službene statistike“, rekao je.
Mladi pod pritiskom
Jokić je posebno upozorio na pritisak kojem su izloženi mladi. ”U školama vidite djecu koja izgledaju sve sličnije – uniformne frizure, isti izrazi lica na društvenim mrežama oblikovani filterima i algoritmima. Standard se sužava, a pluralizam ljepote nestaje. Kada se netko ne uklapa u tu uniformu, nezadovoljstvo raste, a rješenje se sve češće traži u kirurgiji”.
Sudionici Okruglog stola složili su se da je rinoplastika ponekad opravdana i može pomoći, ali nikada nije čarobno rješenje. Potrebna je odgovornost struke, emocionalna zrelost pacijenta i širi društveni razgovor o tome što znači ljepota.
