Predstojnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb na Hininoj konferenciji ”Zdravstveni izazovi današnjice”, održanoj u ponedjeljak, upozorio je da dugotrajna usamljenost ne utječe samo na psihičko zdravlje nego je povezana i s povećanim rizikom od demencije i bolesti srca i krvnih žila.
Važno je, kaže, razlikovati samoću od usamljenosti. Samoća znači da osoba fizički nema drugih ljudi oko sebe, dok je usamljenost osjećaj da joj nedostaju bliskost, razumijevanje i kvalitetni odnosi.
Čovjek tako može živjeti sam, a da se ne osjeća usamljeno, ali i biti okružen ljudima te se unatoč brojnim društvenim kontaktima osjećati potpuno izolirano.
Prema podacima koje je iznio, dugotrajna usamljenost pogađa između 15 i 30 posto ljudi, ovisno o istraživanju. Suprotno uvriježenom mišljenju, posebno su ugroženi mladi, a ne samo starije osobe.
Društvene mreže ne mogu zamijeniti bliskost
Porastu usamljenosti pridonose promjene načina života, urbanizacija i digitalizacija. Iako nikada nismo imali više mogućnosti za komunikaciju, to ne znači da imamo i više kvalitetnih odnosa. Društvene mreže omogućuju stalnu povezanost, ali ne mogu zamijeniti razgovor uživo, bliskost i osjećaj da nas netko doista razumije.
”Malo dijete uči materinji jezik u kontaktu s roditeljima, ne preko digitalnih medija”, istaknuo je, dodajući da se i empatija razvija u neposrednim odnosima s roditeljima i drugim bliskim osobama.
Digitalne tehnologije donijele su brojne prednosti, no komunikacija preko ekrana ne može u potpunosti zamijeniti psihoterapiju i druge oblike psihološke pomoći.
Promijenilo se i društvo. Dok je u prošlom stoljeću važnu ulogu imala pripadnost grupi, danas sve više prevladava individualizam. Ljudi su suočeni s mnoštvom mogućnosti, stalnim izborima i pritiskom da budu uspješni.
Takav način života može pojačati nesigurnost, osjećaj srama i udaljenost od drugih.
Kao primjer krajnjeg društvenog povlačenja naveo je japanski fenomen hikikomorija, kod kojega se mladi dugotrajno izoliraju od okoline, nerijetko ostajući zatvoreni u svojim sobama.
Sve je više ljudi koji žive sami
Promjene u načinu života vidljive su i u strukturi kućanstava. Udio samačkih kućanstava u Hrvatskoj gotovo se udvostručio od 1953. do 2021. godine, s 14,1 na 27,8 posto, pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku.
U Europskoj uniji približno trećinu kućanstava čine ona u kojima živi samo jedna osoba, a u Švedskoj ih je 52 posto. Prema podacima za 2023., samo živi 9,9 posto stanovnika Hrvatske, a prosjek za EU je 16,1 posto.
Prema popisu stanovništva 2021., u Zagrebu je 31 posto samačkih kućanstava, a u Rijeci 34 posto.
Ipak, život u samačkom kućanstvu ne znači nužno i usamljenost. Nije presudno koliko nas ljudi okružuje, nego kakve odnose s njima imamo.
Usamljenost i sram često ostaju skriveni
Usamljenost je i dalje snažno stigmatizirana. Ljudi će psihijatru mnogo lakše reći da pate od anksioznosti, depresije ili nesanice nego priznati da su usamljeni ili da osjećaju sram, upozorio je Marčinko te objasnio da se usamljenost često doživljava kao osobni neuspjeh. Osoba može misliti da je sama kriva što nema bliske odnose, zbog čega o tome nerado govori.
Iza tjeskobe ili nesanice ponekad se tako kriju dublji problemi, poput osjećaja odbačenosti, nedostatka bliskosti ili narušenog samopouzdanja. Zato je važno o usamljenosti govoriti otvoreno, bez osuđivanja, i prepoznati je kao problem koji može ozbiljno narušiti mentalno zdravlje.
Male traume koje se godinama nakupljaju
Na psihičko zdravlje utječu i svakodnevna iskustva kojima često ne pridajemo dovoljno pozornosti. Jedan je od velikih problema suvremenog čovjeka dugotrajni stres, osobito kada živimo u neizvjesnosti ili imamo osjećaj da ne možemo utjecati na ono što nam se događa.
Posebno su važne, kako je istaknuto, tzv. mikrotraume, odnosno naizgled male povrede koje doživljavamo u odnosima s drugima. To mogu biti ignoriranje, omalovažavanje, posramljivanje ili osjećaj da nas bliske osobe ne razumiju. Iako pojedinačno ne moraju ostaviti ozbiljne posljedice, takva se iskustva s vremenom mogu nagomilati i pridonijeti psihičkim teškoćama.
Problem je što okolina često umanjuje njihovu važnost, govoreći osobi da joj se zapravo ništa ozbiljno nije dogodilo.
Takva iskustva mogu utjecati na samopouzdanje, odnose s drugima i način na koji se nosimo sa stresom.
Opasna poruka da stalno moramo biti sretni
Još je jedan problem današnjeg društva sve raširenije uvjerenje da se sreća može postići brzo i jednostavno, samo ako dovoljno pozitivno razmišljamo. Savjeti poput ”misli pozitivno”, ”trgni se”, ”sve je u tvojoj glavi” ili ”sreća je izbor” mogu osobama koje pate od depresije donijeti više štete nego koristi, upozorio je Marčinko u svom izlaganju.
”Ne može se trgnuti, depresija ga koči”, istaknuo je, objašnjavajući zašto takve poruke ne pomažu ljudima koji se bore s ozbiljnim mentalnim teškoćama.
Problem nije u optimizmu, nego u poruci da je svatko sam odgovoran za vlastitu sreću i da je kriv ako se ne uspije osjećati bolje. Takav pristup može samo pojačati osjećaj krivnje i srama, stvoriti nerealna očekivanja brzog oporavka, pa čak i odgoditi traženje stručne pomoći.
Tuga, bol i patnja sastavni su dio života. Ne možemo ih ukloniti jednostavnim pozitivnim porukama, nego ih trebamo razumjeti i naučiti se s njima nositi, naglasio je.
Dobri odnosi važniji su od bogatstva i slave
Na važnost bliskosti i empatije upućuje i istraživanje provedeno u SAD-u i Japanu. Dok su Amerikanci sreću češće povezivali s osobnim uspjehom, napredovanjem i ulaganjem u sebe, Japanci su naglašavali pomaganje obitelji, prijateljima i zajednici.
Koliko su odnosi važni potvrđuje i jedno od najdugotrajnijih istraživanja ljudskog zdravlja i sreće, koje se od 1938. provodi na Harvardu. Istraživanje je počelo praćenjem 724 osobe, a kasnije je obuhvatilo i njihove potomke, ukupno gotovo 2000 osoba. Njegove je rezultate voditelj istraživanja Robert Waldinger predstavio u knjizi ”Dobar život”.
Glavni je zaključak da za dugoročno zadovoljstvo životom i mentalno zdravlje nisu presudni bogatstvo, slava ni društveni status, nego kvalitetni odnosi s drugim ljudima.
”Dobar život nije nužno lagodan život”, ustvrdio je Marčinko, istaknuvši da ne moramo stalno biti sretni, kako nam to često sugeriraju društvene mreže.
Važno je njegovati odnose s obitelji, prijateljima i kolegama, naučiti se nositi sa stresom i pronaći ravnotežu između vlastitih potreba i odnosa s drugima.
Pritom nikada nije prekasno za stvaranje novih, kvalitetnih odnosa.
Mentalno i tjelesno zdravlje usko su povezani
Psihičke teškoće mogu se odraziti i na tjelesno zdravlje. Dugotrajni stres i emocionalna opterećenja povezani su s nizom zdravstvenih problema, a mentalno zdravlje i debljina također mogu međusobno utjecati jedno na drugo.
Psihička patnja koju osoba ne uspijeva prepoznati ili izraziti riječima ponekad se može očitovati i kroz tjelesne simptome. Zato je u psihoterapiji važan odnos povjerenja u kojem osoba može otvoreno govoriti o svojim osjećajima i postupno razumjeti što je opterećuje.
Osim većih ulaganja u mentalno zdravlje, potrebno je ranije prepoznavati mentalne poremećaje, smanjivati stigmu i otvorenije govoriti o teškoćama koje često ostaju skrivene, poput usamljenosti i srama.
Na kraju je poručio da mentalno zdravlje ne znači stalnu sreću niti savršen život.
U psihoterapiji je, istaknuo je, važnije biti ”dovoljno dobar” nego savršen – dovoljno dobar roditelj, partner ili radnik.
Dobri odnosi nisu oni u kojima nikada nema sukoba, nego oni koji mogu prebroditi krize i teškoće.
Mentalno zdravlje i kvalitetni međuljudski odnosi, zaključio je, više su putovanje nego konačno odredište.
