U istraživanju su obuhvatili trinaest randomiziranih pokusa s više od tisuću odraslih koji su sami sebe opisali kao “osobe pod stresom”. To nisu bili pacijenti s određenom dijagnozom, nego ljudi iz opće populacije, uglavnom žene srednje dobi, koje su tražile način kako bi olakšale svakodnevni pritisak. Programi su trajali od pet do šesnaest tjedana, najčešće dvanaest, i kombinirali su ono što već povezujemo s jogom: položaje, disanje i kratke meditacije, ponekad i uz ”domaću zadaću“ između vođenih termina.
Što se dogodilo nakon nekoliko tjedana prakse? Ljudi koji su radili jogu u prosjeku su se osjećali manje napeto i izmoreno od onih koji nisu radili ništa. Taj se pomak vidi na standardnim upitnicima za procjenu stresa i nije samo dojam. Istodobno, kvaliteta života — onaj širi osjećaj da je dan lakši, da se bolje spava i lakše funkcionira — kratkoročno je bila bolja nego u skupinama koje su čekale na listi ili nisu počele vježbati. Drugim riječima, u odnosu na to da se ništa ne poduzima, joga pruža jasnu prednost.
No, slika postaje nijansiranija kad usporedimo jogu s drugim aktivnim tehnikama za upravljanje stresom, poput mindfulnessa ili progresivne mišićne relaksacije. Tada prednost joge nestaje. Kratkoročno, joga je bila otprilike jednako dobra kao te metode, a u duljem praćenju blaga je prednost čak prešla na stranu aktivnih kontrola. Nije da joga ne vrijedi — vrijedi, samo se ne pokazuje nadmoćnom u odnosu na već provjerene prakse svjesne prisutnosti i strukturirane relaksacije.
U malom broju studija provedena su i mjerenja pokazatelje stresa poput kortizola ili krvnog tlaka. U njima su se povremeno vidjeli kratkoročni pomaci u dobrom smjeru, posebno u podskupinama s izraženom reaktivnošću na stres, ali previše je bilo različitih mjerenja i premalo studija da bi se donio čvrst zaključak o biološkim učincima.
Jogu većinom prakticiraju žene
Autori su vrlo oprezni u tumačenju rezultata. Gotovo sve studije imale su barem jedno metodološko ograničenje — zbog različitih stilova i količine vježbanja. U istraživanjima stresa to je gotovo neizbježno: stres je subjektivan, a upitnici hvataju upravo osobni doživljaj. Uz to, većinu su činile žene pa se nalazi teže preslikavaju na muškarce. Sigurnosnih problema nije bilo prijavljeno, što je ohrabrujuće, ali ih je malo tko sustavno pratio, pa je i taj dio slagalice zasad tanji nego što bismo željeli.
Što iz toga slijedi za čitatelja koji se želi osjećati mirnije? Ako trenutno ne radite ništa, uvođenje joge vrlo vjerojatno će vam pomoći da se u sljedećih nekoliko tjedana osjećate manje preopterećeno i općenito bolje. Ako već pohađate mindfulness ili radite vođene vježbe opuštanja, joga može biti ugodna dopuna — radi pokreta, mobilnosti i disanja — ali se ne treba očekivati da će po pitanju stresa donijeti više od onoga što već dobivate iz tih tehnika. Najkorisnijim se pokazuje ono što je i najrealnije – redovitost. Jedan do dva termina tjedno kroz dva do tri mjeseca, potkrijepljena kratkim kućnim vježbama disanja ili nekoliko minuta pažljive tišine, sasvim su dovoljno ambiciozan početak.
Znanost će svoj dio posla nastaviti preciznijim, većim studijama s jasnije opisanim programima i duljim praćenjem. Do tada se možemo osloniti na ono što ovaj pregled prilično uvjerljivo kaže: yoga je razumna, sigurna i pristupačna opcija za rasterećenje kada je alternativa — nikakva. A kada biramo između dobrih alata, najbolje je odabrati onaj koji ćemo doista koristiti.
Raznolika scena u Zagrebu i Hrvatskoj
Ako se ta slika pokuša zaokružiti na domaćem terenu, Zagreb i šira Hrvatska nude zanimljiv put od pionirskih dana do današnje, vrlo raznolike scene. Jedna od prvih trajnih niti vodi kroz sustav ”Joga u svakodnevnom životu“, koji je u Hrvatsku ušao sredinom osamdesetih, a mreža je kasnije izrasla u udruge i programe koji su uveli tisuće polaznika u blage, pristupačne forme prakse, izvan komercijalnih studija.
Druga linija zbližila je jezik joge i kineziologije. Tamo gdje se nekada ulazilo s rezervom prema ”istočnjačkim“ elementima, u devedesetima i kasnije niču programi koji naglašavaju hatha bazu, pravilno disanje, posturu i prilagodbu vježbi individualnim mogućnostima. Paradigmatičan je primjer zagrebački Medical Yoga Centar koji je 1990-ih krenuo skromno, s eksperimentalnom grupom u dječjem vrtiću u Sopotu, da bi se tijekom godina razvio u program s više gradskih lokacija i stalnom publikom. Takvi centri u velikoj mjeri objašnjavaju i zašto se joga u Zagrebu povezala s brigom za zdravlje, rehabilitacijom i prevencijom, a ne samo s estetikom pokreta.
Treća, danas možda najvidljivija razina, jest obrazovna i javna: joga se u Zagrebu odavno preselila i u učionice i u parkove. Održava se kao fakultativna kineziološka aktivnost, s redovitom nastavom i upisima: za neke generacije studenata to je prvi susret s praksom koja nije natjecateljska, nego regulira dah, pažnju i tonus. Stariji sugrađani, pak, nalaze je u sklopu gradskih programa za treću dob, gdje ”vježbe joge“ stoje uz gimnastiku i radionice ravnoteže; za mnoge je upravo takva sigurna, blaga forma prvi prag prema većoj pokretljivosti i samostalnosti.
Ne postoje pouzdani podaci o broju praktikanata
Širi okvir dao je i simboličan, ali važan impuls: od 2015., kada je u zagrebačkom KIC-u obilježen prvi Međunarodni dan joge nakon što ga je proglasila Opća skupština UN-a, pa do današnjih skupnih vježbanja na Bundeku i drugim gradskim lokacijama, praksa se periodično ”iznosi“ u javni prostor. Taj tip događaja donekle briše granicu između onih koji već redovito vježbaju i onih koji tek isprobavaju — prilika je to da se vidi kako izgleda zajednička, mirna fizička aktivnost na otvorenom, bez pritiska da se išta ”mora“.
Organizacija se dodatno učvrstila osnivanjem Hrvatskog saveza za yogu 2014. godine, krovne udruge koja okuplja učitelje, centre i škole te postavlja standarde edukacije i javnog nastupa. Time je stvorena platforma preko koje se lakše profiliraju različiti pristupi — od tradicionalnih linija i meditativnih škola do modernih dinamičnih stilova — i lakše komunicira s institucijama, od lokalne samouprave do državnih tijela.
Za zdravstveni sustav i javno zdravlje, to je možda i najvažnija poruka – joga je niskorizična, cjenovno pristupačna praksa koja realno poboljšava subjektivni doživljaj stresa — naročito ondje gdje je ponuda blaga i inkluzivna, od domova za starije do studentskih dvorana, i ondje gdje se zajednica redovito okuplja na otvorenim, besplatnim događajima.
Nažalost, ne postoje pouzdani, reprezentativni podaci koji bi točno pokazivali koliko ljudi u Hrvatskoj redovito vježba jogu u centrima. Teško je razlučiti “povremene” i “redovite” praktikante jer mnogi isprobaju jogu povremeno, ali nisu stalni korisnici.
