Riječ je o dva mala organa smještena iznad bubrega, čiji hormoni sudjeluju u održavanju ravnoteže gotovo cijelog organizma. Utječu na krvni tlak, razinu šećera u krvi, metabolizam, ravnotežu soli i vode te način na koji tijelo reagira na stres.
Među najvažnijima je kortizol, poznat i kao hormon stresa, koji pomaže organizmu da odgovori na fizička i psihička opterećenja. Nadbubrežne žlijezde proizvode i aldosteron, važan za regulaciju krvnog tlaka, te adrenalin i noradrenalin, hormone koji pripremaju tijelo za brzu reakciju u opasnosti.
Poteškoće nastaju kada se pojedini hormoni luče u premalim ili prevelikim količinama. Posljedice mogu biti različite: od iscrpljenosti i probavnih smetnji do poremećaja razine šećera u krvi, povišenog tlaka i većeg rizika od srčanožilnih bolesti.
Mršavljenje i nizak tlak
Jedna je od najpoznatijih bolesti nadbubrežnih žlijezda Addisonova bolest, rijedak poremećaj pri kojem one ne proizvode dovoljno kortizola, a često ni aldosterona.
Prema podacima američkog Nacionalnog instituta za dijabetes te probavne i bubrežne bolesti (NIDDK)Prema podacima američkog Nacionalnog instituta za dijabetes te probavne i bubrežne bolesti (NIDDK), bolest se najčešće razvija postupno. Osoba se mjesecima može osjećati sve umornije, gubiti apetit i tjelesnu težinu, a da pritom ne posumnja na hormonski poremećaj.
Među simptomima su slabost mišića, mučnina, bolovi u trbuhu i nizak krvni tlak, osobito pri ustajanju, kada se mogu javiti vrtoglavica ili nesvjestica.
Kod nekih oboljelih pojavljuje se i neobična želja za slanom hranom, a jedan od prepoznatljivih znakova može biti tamnjenje kože, osobito na pregibima, ožiljcima, laktovima i koljenima.
U razvijenim zemljama 80 do 90 posto slučajeva Addisonove bolesti posljedica je autoimunog procesa u kojem imunosni sustav napada vlastite nadbubrežne žlijezde.
Iako je bolest rijetka, njezino pravodobno otkrivanje iznimno je važno. Neliječena adrenalna insuficijencija može dovesti do adrenalne krize, životno ugrožavajućeg stanja praćenog naglim padom krvnog tlaka, povraćanjem, dehidracijom i poremećajem svijesti.
Adrenalna kriza može se razviti tijekom teške infekcije, ozljede ili drugog velikog tjelesnog opterećenja i zahtijeva hitno liječenje.
Višak hormona može izazvati dijabetes i promjene izgleda
Za razliku od Addisonove bolesti, kod Cushingova sindroma organizam je dulje vrijeme izložen prevelikoj količini kortizola.
Posljedice se često vide na tijelu. Masno tkivo nakuplja se na trbuhu, trupu i licu, dok ruke i noge mogu ostati razmjerno tanke. Pojavljuju se široke, često ljubičaste strije na trbuhu, koža postaje osjetljivija, a modrice nastaju lakše nego prije.
Mogu se javiti i slabost mišića, poremećaji menstrualnog ciklusa, promjene raspoloženja te povišeni krvni tlak i šećer u krvi.
Kortizol sudjeluje u regulaciji metabolizma glukoze, a njegov višak smanjuje osjetljivost organizma na inzulin. Zbog toga se može razviti šećerna bolest tipa 2, čak i kod osoba koje je ranije nisu imale.
Dugotrajni višak kortizola povećava rizik od osteoporoze, krvnih ugrušaka te bolesti srca i krvnih žila.
Cushingov sindrom može nastati zbog tumora hipofize ili nadbubrežnih žlijezda, ali i zbog dugotrajne primjene glukokortikoidnih lijekova.
Na krvni tlak utječe i aldosteron. Kada ga nadbubrežne žlijezde proizvode previše, organizam zadržava natrij i vodu, što može uzrokovati hipertenziju. Taj poremećaj, poznat kao primarni aldosteronizam, važan je mogući uzrok visokog krvnog tlaka, osobito kada ga je teško regulirati lijekovima.
Postoji li doista adrenalni umor?
Posljednjih se godina na internetu sve češće spominje adrenalni ili nadbubrežni umor – navodno stanje u kojem dugotrajan stres toliko iscrpi nadbubrežne žlijezde da više ne mogu proizvoditi dovoljno hormona.
Osobe kojima se pripisuje taj poremećaj najčešće se žale na kroničnu iscrpljenost, teško buđenje, probleme sa spavanjem, slabiju koncentraciju, razdražljivost i potrebu za većim količinama kave ili slatke hrane.
Iako su te tegobe stvarne, znanstveni dokazi ne potvrđuju da nastaju zbog iscrpljivanja nadbubrežnih žlijezda.
Američki endokrinolog Michael T. McDermott sa Sveučilišta Colorado u radu objavljenom u časopisu Journal of the Endocrine Society upozorava da je adrenalni umor jedan od primjera medicinski nepotvrđenih dijagnoza koje su se proširile internetom. Ističe da nema znanstvenih dokaza da kronični stres iscrpljuje nadbubrežne žlijezde te upozorava na nepouzdane dijagnostičke testove i potencijalno opasne pripravke koji se nude za liječenje tog navodnog poremećaja.
Posebno upozorava na proizvode koji mogu sadržavati steroidne hormone: njihovo uzimanje može poremetiti prirodno lučenje kortizola i izazvati stvarne zdravstvene komplikacije.
Važno je razlikovati adrenalni umor od adrenalne insuficijencije (zatajenja nadbubrežnih žlijezda), medicinski potvrđene bolesti koja bez liječenja može biti opasna.
Kronični stres može utjecati na san, raspoloženje, koncentraciju i opće zdravlje. No to ne znači da su nadbubrežne žlijezde zbog stresa prestale pravilno raditi.
Na to upozorava i Američko endokrinološko društvo (Endocrine Society): prihvaćanje dijagnoze adrenalnog umora može odgoditi otkrivanje stvarnog uzroka tegoba.
Kada je potrebno provjeriti rad nadbubrežnih žlijezda
Na bolest nadbubrežnih žlijezda može se posumnjati kada se uz dugotrajan umor pojave i drugi karakteristični simptomi.
Neobjašnjivo mršavljenje, nizak krvni tlak, učestale vrtoglavice i tamnjenje kože mogu upućivati na manjak hormona. Naglo nakupljanje masnog tkiva na trupu, slabost mišića, široke strije i povišen šećer u krvi mogu pobuditi sumnju na njihov višak.
Dijagnoza se postavlja hormonskim pretragama krvi, a prema potrebi i mokraće ili sline, ovisno o bolesti na koju se sumnja. Katkad su potrebni posebni testovi kojima se provjerava kako nadbubrežne žlijezde reagiraju na hormonske podražaje.
U pojedinim slučajevima potrebni su i CT ili magnetska rezonancija.
Liječenje ovisi o uzroku. Kada nadbubrežne žlijezde ne proizvode dovoljno hormona, primjenjuje se nadomjesna terapija, dok kod prekomjernog lučenja mogu biti potrebni lijekovi ili operacija.
Većinu tih bolesti nije moguće spriječiti promjenom životnih navika, osobito ako su povezane s autoimunim ili nasljednim poremećajima.
Zdrava prehrana, redovita tjelesna aktivnost i kvalitetan san važni su za opće zdravlje, ali ne mogu zamijeniti liječenje potvrđene hormonske bolesti.
Iako su ozbiljni poremećaji rada nadbubrežnih žlijezda rijetki, njihovo pravodobno prepoznavanje može spriječiti teške komplikacije. Zato dugotrajan umor ne treba automatski pripisivati ni svakodnevnom stresu ni popularnom ”adrenalnom umoru”, nego utvrditi njegov stvarni uzrok.
